"Minucioznost prilikom građenja prostora u ovim pričama doprinosi njegovom oživljavanju i isticanju spone između postupaka karakterizacije, likova samih, i okruženja u koje su smešteni. Vreme u njima, koje obuhvata deceniju-dve pre Drugog svetskog rata, i nekoliko decenija posle njega, deluje fiksirano, obeleženo nepromenljivim odlikama i uticajima na likove; odlike i faktografija tog vremena su podrazumevane, i u ovim pripovetkama one deluju iz pozadine. Prostor je primarno istaknut, i to tako da dominantno utiče na formiranje identiteta, a posredno i na sudbinu likova.
Vrhunski posmatrač sveta, vremena i prostora, kakav je Aleksandar Tišma, svojim odnegovanim nepripadanjem i beskompromisnim pristupom stvarnosnoj građi obezbeđuje umetnički izraz koji od kratke priče tvori vrhunsku prozu." - Iz predgovora
"Minucioznost prilikom građenja prostora u ovim pričama doprinosi njegovom oživljavanju i isticanju spone između postupaka karakterizacije, likova samih, i okruženja u koje su…
"Motiv potrage, sadržan i u samom naslovu dela, glavna je okosnica fabule ovog klaustrofobičnog pikarskog romana, čiji je junak u svom neprekidnom putovanju sputan kako preuskim granicama sveta koji mu je dodeljen, tako i vlastitom svešću, koja u neprekidnom grozničavom kretanju očajnički pokušava da napipa put ka izlazu iz tamnice koju je sama stvorila. Vodič na tom putu, sluti protagonista romana, mogla bi, ili bi morala da bude – žena.
Promiskuitetnost Tišminog junaka samo je manjim delom posledica potrebe za zadovoljavanjem fizičkih nagona; njen mnogo značajniji uzročnik ogleda se u junakovoj potrebi za pronalaženjem izgubljene druge polovine vlastitog raspolućenog bića. Povest o traganju za crnom devojkom sumorna je, zagušljiva i mračna ne samo iz subjektivnih razloga koji se tiču psihološke strukture lika pripovedača, već i zbog socioistorijskog konteksta u kome se odvija. Taj kontekst, kako je već rečeno, čini poratna, postrevolucionarna stvarnost. Njenim se odlikama pripovedač po pravilu bavi gotovo neutralno, bez emocija i vrednosnih sudova – osim u trenucima neposrednih susreta s njenim najružnijim svojstvima, najčešće otelovljenim u predstavnicima vlasti." - Iz predgovora
"Motiv potrage, sadržan i u samom naslovu dela, glavna je okosnica fabule ovog klaustrofobičnog pikarskog romana, čiji je junak u svom neprekidnom putovanju sputan kako preuskim…
Prividno daleko od rata i zla, prividno oslobođen ograničenja koje nameće nestalnost jezika, putopis je ipak izazovno žanrovsko mesto ambivalentnosti: kako prepoznati sistem i trajnost mesta koja se samo nakratko posete, kako selektovati utiske, kako lutanje pretvoriti u pravilnost, kako biti presuditelj i arbitar mestima, situacijama, naravima i konceptima koje vidimo kratko, iz jedne perspektive? Kako tog Aleksandra Tišmu, koji je znamen Novog Sada, fukoovski autor-funkcija, premestiti u ulogu putnika-izveštača?
Prividno daleko od rata i zla, prividno oslobođen ograničenja koje nameće nestalnost jezika, putopis je ipak izazovno žanrovsko mesto ambivalentnosti: kako prepoznati sistem i…
Tako priča o Sergiju Rudiću, o Inge, o Pataku, priča o nasleđu, imovinskim odnosima, priča o jednom ljubavnom susretu, ta priča o jednom slučaju, poprima obrise svojevrsnih fundamentalnih pitanja, svojevrsnih rasprava o birokratizovanim imovinskim i pravnim odnosima, o trajanju usred nasilja spoljnjeg sveta, o sudarima mentaliteta, o pobudama i nagonima, o poraznosti ličnih stremljenja, o lažima i istini, o ubistvima, o zločinu iz nužde i interesa, kao i o nekažnjenom zločinu, o nepromenljivosti i zadatosti sudbine koja podređuje svako ljudsko nastojanje da se ovlada sobom i društvenim okolnostima.
(Iz predgovora)
Tako priča o Sergiju Rudiću, o Inge, o Pataku, priča o nasleđu, imovinskim odnosima, priča o jednom ljubavnom susretu, ta priča o jednom slučaju, poprima obrise svojevrsnih…
U istoriji srednjovekovne grčke književnosti žene pisci predstavljaju retke izuzetke. Stoga nije neobično što su ličnost i delo Kasije, monahinje iz XI veka, izazivali tako snažan utisak na potonja pokoljenja da se oko nje, baš kao i oko pesnikinje Sapfo nekih petnaest vekova ranije, ispleo veo legende. Da svoje istaknuto mesto među vizantijskim pesnicima nije stekle nezasluženo, svedoči činjenica da je njena poezija još uvek u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnoj crkvi. U savremeno doba, ponovo probuđeno interesovanje za Kasiju poklapa se sa počecima vizantijske filologije kao nauke. Već joj je začetnik ove naučne discipline, legendarni minhenski profesor Karl Krumbaher, krajem XIX veka posvetio obimnu studiju, a od tada je njeno mesto analizirano u desetinama naučnih radova i monografija. U našoj nauci Kasija je dobila svog idealnog tumača u ličnosti mr Koste Simića, koji je, opremljen mnogostranom i filološkom erudicijom, njenu poeziju osvetlio iz više uglova. Neizbežna suvoparnost jezičkog izraza naučne studije ublažena je nadarenim i nadahnutim, ali istovremeno filološki pedantnim i akribičnim, prevodom celokupnog autentičnog Kasijinog opusa. Svaki kanon ili stihira propraćeni su obimom i učenim komentarom, zasnovanim na dobrom poznavanju kako izvora, tako i sekundarne literature. Već sam njihov spisak predstavlja dragocenu informaciju za svakog budućeg ispitivača i komentatora Kasijinog pesničkog dela. Značajan originalni naučni doprinos predstavlja autorova analiza staroslovenskih prevoda Kasijine poezije, brižljivo i minuciozno izvedena.
U istoriji srednjovekovne grčke književnosti žene pisci predstavljaju retke izuzetke. Stoga nije neobično što su ličnost i delo Kasije, monahinje iz XI veka, izazivali tako snažan…
U Knjizi o Blamu ostvarena je priča o tragičnoj sudbini novosadskih Jevreja i o jednom preživelom, zahvaljujući konvertitstvu, Miroslavu Blamu. Knjiga prati poistovećivanje junaka sa žrtvom, sazrevanje svesti junaka da je, uprkos svemu ili baš zbog svega, predodređen da bude žrtva. Zato Miroslav Blam, lutajući ulicama, priziva smrt kako bi prevazišao stid. Na etičkom planu Knjiga o Blamu otvorila je važnu temu – izlaženje na kraj sa prošlošću kroz suočavanje sa njom, to jest identifikaciju sa trenucima kada su moralne odluke mogle biti donete a nisu. Knjigom o Blamu Tišma smelo otvara novo poglavlje u tematizaciji holokausta, koje obeležava poslednje tri decenije evropske književnosti.
U Knjizi o Blamu ostvarena je priča o tragičnoj sudbini novosadskih Jevreja i o jednom preživelom, zahvaljujući konvertitstvu, Miroslavu Blamu. Knjiga prati poistovećivanje junaka…
Jedan od najprevođenijih domaćih pisaca, nosilac više nagrada za prozu, poeziju i prevodilaštvo, u građenju likova ukršta dva umeća: prustovsku analitičnost u opisu ličnosti i slično Dostojevskom, održavanje napetosti radnje stalnim aktiviranjem junaka.
Jedan od najprevođenijih domaćih pisaca, nosilac više nagrada za prozu, poeziju i prevodilaštvo, u građenju likova ukršta dva umeća: prustovsku analitičnost u opisu ličnosti i…
Izvanredno konstruisana, pisana u istom ključu za sve pripovetke, zbirka Škola bezbožništva ulazi u red najvažnijih dela Aleksandra Tišme. Ona predstavlja hrabar iskorak u malo poznat prostor ubica i žrtava, odnosno, prostor koji nastanjuju paraziti bez imena i porekla. Ova zbirka zapravo pokušava da posredno ogdgovori na pitanje šta je egzistencija, pitanje koje je Aleksandra Tišmu i privatno neprekidno opsedalo: "Egzistencija je za mene tegoba, po svoj prilici zato što se poklapa sa identitetom. Tegobe su lišeni samo oni delovi moje egzistencije koji ukidaju identitet: san, putovanje, seks i pisanje.
Izvanredno konstruisana, pisana u istom ključu za sve pripovetke, zbirka Škola bezbožništva ulazi u red najvažnijih dela Aleksandra Tišme. Ona predstavlja hrabar iskorak u malo…
Seksualnost u romanu Ženarnik, je u najvećoj meri povezana sa scenama svakovrsnog nasilja i sa sadističkim oblicima strasti. Pisac je uronio u svet arhajske, prvobitne zajednice kako bi u njoj prepoznao nepatvorenu ljudsku prirodu opsednutu telesnošću i seksualnošću, nagonom za moć i vladanje ljudima, kao i prevashodno sadističkim opsesijama. U poetičkom smislu treba konstatovati da je Tišma sačinio istinski roman desadovskog tipa, jedan od najizrazitijih te vrste u srpskoj književnosti. Ako je u najvećem i najboljem segmentu Tišminog opusa očevidna piščeva potreba otkrivanja čovekove strasti usmerene ka razaranju normi i činjenju prekršaja, onda se ta mračna potreba onog destruktivnog dela ljudskoga bića veoma jasno iskazala i u romanu Ženarnik. Ratna situacija ili logorski ambijent, kao povlašćeni hronotop Tišmine proze, dobio je na taj način svojevrsnu mitsko-istorijsku dopunu kakvu veliki srpski pisac nije do sada iskušavao.
Seksualnost u romanu Ženarnik, je u najvećoj meri povezana sa scenama svakovrsnog nasilja i sa sadističkim oblicima strasti. Pisac je uronio u svet arhajske, prvobitne zajednice…